Krediti nekad i danas

Prije odluke o stambenom kreditu poslušajte prve taktove "Lijepe naše"

Znate li da se za jedno dijete do kraja njegovog školovanja potroši toliko novaca koliko je potrebno da se izgradi jedna kuća? Znate li da kupnjom nekretnine na kredit u trajanju 20 godina u konačnici trebate isplatiti cca. 250% vrijednosti? Jeste li sigurni da vam se to isplati i da kreditni teret kupovine možete podnijeti?

Nekada, u davna, pradavna vremena dok je u Hrvatskoj vladao truli komunizam bilo je puno lakše dobiti svoj krov nad glavom, svoj stan. Standard je bio puno bolji, iako su i danas kao i onda postojale tri grupe stanovništva: siromašni sloj (15%), srednji sloj (80%) i bogati sloj (5%). Nakon privatizacije, tajkunizacije i osamostaljenja naše male državice omjer je nešto drugačiji: siromašni sloj (80%), srednji sloj (10%) i bogati sloj (10%). Stanovništvo siromašnog sloja u ona davna vremena dobilo je na korištenje socijalne stanove, stanovništvo srednjeg sloja društvene stanove od "poduzeća" u kojima su bili zaposleni, a stanovništvo bogatog sloja moglo si je priuštiti kupnju vlastitog stana, ali se usput nisu odricali privilegije da zatraže i "društveni" stan.

I tako su svi živjeli sretno pod svojim "socijalnim", "društvenim" ili vlastitim krovom. Za razliku od njih danas velika većina doslovno živi samo pod krovom, jer nema mogućnosti, ni kreditne sposobnosti koja bi im omogućila da završe pregradne zidove, postave prozore i namjeste svoju "nastambu".

Ta davna vremena poznata su po parolama "imaš kuću, vrati stan", "razvedi" se da ti ostane i kuća i stan, ili "razvedi" se da dobiješ dva stana. Bračni parovi su se zaista u tajnosti fiktivno rastajali, kako bi od društva po rastavi dobili još jedan stan, koji su potom iznajmljivali dok njihova dječica ne poodrastu.

Na koje su sve ideje dolazili i danas izgleda nevjerojatno. Kad su se mladenci "uzeli" nastavili bi uzimati od države. Već nakon nekoliko godina rada u društvenoj firmi dobili bi trosoban stan. Tako bi živjeli sretno, dok jednom od njih ne padne na pamet kako da dođu do još jednog stana. Po dogovoru, jer ljudi su na svašta spremni kako bi dobili još jednu nekretninicu na korištenje, a potom i u vlasništvo, "razveli" bi se formalno u općini, jer su se u općini i "uzeli" i društvo bi im dodijelilo još jedan dvosoban stan i tako su već imali dva stana. Kad bi dječica stasala onaj prvi društveni (trosoban) stan roditelji bi zamijenili za jednosobni i garsonijeru. Tatek i mamica bi sebi ostavili dvosobni koji su dobili po razvodu, jednom svom ptiću prepustili su garsonijericu, a drugom jednosobni stan (koje su kao što se sjećate mijenjali za trosobni), te svi bijahu ponovno sretni i stambeno zbrinuti. Tu njihova bajka ne prestaje i dolazi vrijeme famoznih otkupa stanarskog prava, pa obitelj za tri puta po desetak tisuća markica u gotovini (ili za tri puta po sto kunica mjesečne rate na rok dvadeset godina), postaje i zemljišno knjižnim vlasnikom sva tri stana. Budući da su svima u prosjeku primanja bila puno veća nego danas, bilo je daleko jednostavnije dobiti i stan i kredit. E, bila su to zlatna vremena za krov nad glavom. Krediti su bili više nego povoljni, bez valutne klauzule, tako da ste prvu ratu kredita na 30 godina plaćali u protuvrijednosti 500,00 eura, a već nakon dvije godine vaša se rata "inflacijom smanjila" na vrijednost 250,00 današnjih eura. Nakon proteka 8 godina mogli ste si priuštiti cjelokupnu otplatu 30 godišnjeg kredita, jer vam je mjesečna rata iznosila samo 10,00 eura. Danas to izgleda puno drugačije, manje romantično i manje privlačno.

Danas je srednji sloj izumro, bez posebnog razloga, bez posebne najave, bez pravog sprovoda srednjem sloju, jednostavno je izbrisan sa karte Hrvatske. Danas mlada obitelj (koja se usput rečeno više ne "uzima" u općini, nego se vjenča i u crkvi), a čiji roditelji nisu u ona vremena zgrabili "sve što im društvo pruža" prisiljena "za početak" kupiti stan na kredit sa valutnom klauzulom, pa njihova rata, na njihov užas i na užas njihovih sudužnika i jamaca svih 30 godina iznosi točno 800,00 eura imali oni posao ili ne. Dobitak na lotu i to samo čista "sedmica" nakon izvlačenja srijedom, jedina je mogućnost da jednokratno otplate svoj 30 godišnji "kreditni križ". Sad vam je napokon jasno zašto danas baš svi jamci, dužnici, sudužnici i njihova djeca i djedovi igraju "Loto" k'o sumanuti. Igraju zato da otplate kredite.

Država nas stalno podsjeća da je dug države naš zajednički dug, potiče kreditno prezadužene roditelje da izrode nove male hrvatiće, koji će morati od banke uzeti kreditić na 30 godina kako bi i oni riješili stambeno pitanje. Ne može se reći da država ne stimulira rađanje, to nikako, jer 340,00 kuna dječjeg doplatka "cifra je od koje se svakom normalnom vrti u glavi". Kad se dječjem doplatku još pribroji mamin porodiljski od 1600,00 kuna, to je stvarno poticajno. Istina je da svaka rodoljubna majka treba roditi što više poreznih obveznika koje po rođenju treba odmah uključiti u sustav PDV-a. Svakako bi im trebalo odmah početi slati uplatnice za prvi i drugi stup mirovinskog osiguranja, i razrezati im porez na "neoženjenje" samce, jer Hrvatskoj treba još puno kreditno nesposobnih pojedinaca, još puno glavica na koje će se moći "razrezati" ukupni hrvatski dug.

Predlažem da se svakom djetetu dječji doplatak odmah po rođenju računa kao dug, te da im se umjesto čestitke na uzglavlje odmah stavi dužnički ček od 5000,00 dolara, na koji treba pripisivati kamatu sve do prvog stalnog radnog odnosa. S prvom plaćom treba početi otplata prve rate ukupnog duga sa kamatom.

Sigurno ste primjetili da siromašni sloj hrvatića drži ruke uz tijelo kad svira "Lijepa naša", a oni bogatiji odmah ruku stavljaju na gornji džep sakoa. To vam je zato jer bogatiji drugačije doživljavaju glazbu od siromašnih. Oni nisu u kreditu i imaju puno više nekretnina nego djece. Ti sa puno nekretnina puno misle, to je istina, ali sigurno ne misle otplaćivati ukupni dug. Razmišljaju kako da smisle način da samo siromašni otplate sve ono što su oni u "zajedničkom" interesu posudili. Oni su iskreno ponosni što su Hrvati, a jednako tako su ponosni na činjenicu da su izbjegli sve zakone i poreze koje su sami izglasali. Kad kod prvih taktova "Lijepe naše" rukom poklapaju unutrašnji džep kaputa to je pokret kojim se prikriva broj tajnog računa. A siromašni, siromašni drže ruke uz tijelo, jer znaju da bi svaki pokret ruke u visinu srca mogao biti znak poreznoj upravi da nisu bez ijedne kune. Opreza radi i samo zato oni drže otvorene ruke uz tijelo. To su dva različita muzička pristupa istoj melodiji. Zato predlažem, poslušajte početne taktove "Lijepe naše" i ako primjetite da ste u grupi kojoj kod početnih taktova ruke vise uz tijelo, ne ulazite u kredite. Čuvajte se kredita 21. stoljeća, jer davno su prošla "zlatna kreditna vremena trulog komunizma", pa nećete moći podnijeti kredit do kraja bez ozbiljnih posljedica za sebe, svoju obitelj, svoje sudužnike i jamce.

 

Autor: Mirjana Mikulić