Kupujte hrvatsko od malih hrvatskih poduzetnika i obrtnika

Moderna priča o Štefici, sedam patuljaka i Ivici

Kupujte hrvatsko od malih hrvatskih poduzetnika i obrtnika

Dragi naši iznajmljivači stanova, poslovnih prostora, ureda i drugih vrsta kvadrata. Došao je red i na Vas. Radni narod nije u stanju, ni u objektivnoj financijskoj mogućnosti iznajmiti 3-soban stan u Zagrebu za 800 ili 1000 €. Nisu u mogućnosti iznajmiti ni uredski prostor za 1500 ili skladište za 15.000 €. Ako financijski umre i zadnji mali poduzetnik u Hrvatskoj, kome ćete onda iznajmiti svoj prostor? Malo poduzetništvo i obrt izumire na hrvatskom prostoru, nestaje kao krapinski pračovjek. Polako ali sigurno. I sami ste svjesni koliko je malih trgovina, obrta i tvrtki diljem Hrvatske zatvorilo svoja mala poduzetnička vrata i potonulo kao Titanik pod bremenitim teretom poreza, jer takvima država ne oprašta dug. Pod ruševinama prvog, drugog i trećeg mirovinskog stupa zatrpani su do vrata.

Mali poduzetnik koji u startu pristane da ga registriraju pod tim imenom svjestan je da neće puno rasti. Ne u Hrvatskoj. On je kao beba bez štitnjače. Jednom patuljak, uvijek patuljak. Ne raste naglo ili bolje rečeno, uopće ne raste sve do svoje poduzetničke smrti. Jedan je od najvećih boraca za život i preživljavanje. Bori se kao lav, do posljednje kapi znoja ili do posljednje lipe, ali na kraju ipak odustaje i uz krik ranjene prezadužene zvijeri pada. Financijski mrtav i potpuno iscrpljen. Ponekad mi se čini da su obrtnici i mali poduzetnici najhrabrija grupa. U samom startu njihove su šanse za preživljavanje minimalne, jer prijetnja su im veliki poduzetnici koji šleperima dovoze robu u svoje velike trgovačke centre, zapošljavaju nekoliko stotina ljudi i imaju veliki profit.

Sigurno se pitate zašto bi malom poduzetniku trebalo biti teže nego velikom, jer po logici veliki poduzetnik hrani nekoliko stotina obitelji, a mali samo desetak susjeda i ponešto rodbine.

Ta bi logika i imala smisla, kad naša država ne bi funkcionirala na poznanstvima i uslugama koje im čini rodbina njihovih zaposlenika i kada ne bi postojala sklonost oprosta velikog duga velikima, a sve na štetu malih. Veliki broj zaposlenika velikog poduzetnika svakako je velika prednost. Nitko im u opisu radnog mjesta ne uvjetuje dobre rodbinske veze, iako je to negdje na kraju ipak jako važno. Ne može se zanemariti ni osobna moć i utjecaj velikih poduzetnika. Njima se klanjaju veliki moćnici. Odlaze na prijeme, na kojima se slučajno ili namjerno sklapaju nova poznanstva i ugovaraju neki novi poslovi. Uglavnom veliki unosni poslovi. Veliki poslovi idu uz veliki automobil, jer ne bi bilo u redu da se u novom skupom automobilu dođe ugovarati posao vrijedan 1000 eura. Taj je iznos dovoljan velikom poduzetniku samo za večeru, šampanjac i benzin. Bilo bi zapravo smiješno da politički moćna osoba dođe na večeru običnom malom poduzetnom ribaru na brodicu. Zašto? Zato što ribarska brodica nema stol pod kojim poznata osoba može prespavati ako se zadrži nekoliko dana. Mala se brodica njiše na valovima poput ljuske od oraha, pa bi moćna osoba mogla dobiti morsku bolest. Za bogatu večeru je tako iz više razloga puno pogodnija jahta velikog poduzetnika.

Nitko nema ništa protiv velikog poduzetnika, ali dajte i malima da prežive, jer veliki poduzetnici nisu potencijalni iznajmljivači vaših stanova, poslovnih i uredskih prostora i skladišta, jer oni imaju svoje vile i stanove, svoje uredske prostore, svoje hale i velika skladišta. Kad o tome malo bolje razmislite, možda postoji lijek protiv izumiranja obrtnika i malih poduzetnika. Kupujte hrvatsko od malih poduzetnika i obrtnika. Za početak kupujte hranu u njihovim malim trgovinama, kupujte u njihovim malim obrtničkim radnjama, i napravili ste pola posla. Druga polovica vratiti će vam se kao bumerang, jer tada će oni moći plaćati najam stanova koje vi iznajmljujete, najam poslovnih i uredskih prostora. Sve će biti puno ljepše i lakše. Tada bi mala hrvatska poduzetnička priča imala sretniji završetak.....i tako bi najmodavci i najmoprimci živjeli sretno do kraja života. Uostalom, ni priča o Snjeguljici ne završava vjenčanjem Snjeguljice i patuljka. Prednost ima princ. U modernoj hrvatskoj verziji priča bi išla ovako:

Štefica, sedam patuljaka i Ivica

Kćerka malog poduzetnika, i sama mala poduzetnica, rodila se tako lijepa da zla maćeha nije mogla podnijeti njenu ljepotu, te naredi poreznoj upravi da je porezima dotuče. Krene porezna uprava na jadnu malu ljepoticu, naoružana novim izračunom doprinosa i drugim potraživanjima, ali se u zadnjem trenutku smiluje i odluči dopustiti krasotici da nagodbom na tisuću rata, otplati svoje dugovanje državi, ali pod uvjetom da ode daleko, daleko, te da se nikada više ne vrati.

Uputi se jadna sirotica na zavod za zapošljavanje u susjednom gradu i uz to se zaposli na crno kod sedam patuljaka. Živjela ona tako skromno, da ju je bilo tužno gledati.

Zla maćeha nasluti da nije postupljeno po njenom nalogu, te ode sama u provjeru u poreznu upravu. Gledajući u zaslon monitora upita ledenim glasom: "Monitore, monitore moj, gdje se mala porezna dužnica skriva? Je li još uvijek živa? Resetiraj se i stoj, te pokaži zaradu njenu, uz njen matični broj?" Kad joj se na zaslonu pokaže zarada prelijepe jadnice, odluči se zla maćeha zamaskirati u Glumina banku, te joj tako oteti zaradu novu. Veselila se zla maćeha svojoj zloj ideji. Bila je potpuno sigurna da je njen plan uz obećanu visoku kamatu, savršen način otimanja, te da će ljepotica sigurno uložiti svoju skromnu ušteđevinu, bez koje će na kraju ostati. U zadnji čas odustala Štefica-ljepotica od ulaganja, jer nije primila plaću. Maćeha je bila na sto muka i smišljala je novu zamku.

"Imam super ideju!" maćeha reče. "Financijski inžinjering otet će novce na vreće. Ta će podvala sigurno proći. Ipak će novčići Štefice male, u državnu vreću doći. Ako je ni to ne uništi poludjeti ću od jada, jer ipak sam ja najljepša, iako nisam mlada." Smišljala ona tako, lukavo i polako.

Prošla godina dana, sa burze više pomoći nema, i velika se nevolja Štefici našoj sprema. Patuljci i tako bijahu na kraju snaga, jer rudnik je prepun zlata, al se na izlazu pretvara u velike grude blata. "Ne vjeruj nikom krasotice", savjetuju je patuljci, "jer i mi smo zbog vjere rasti stali, pa smo zauvijek ostali mali." Ali naivna bila poduzetnica naša, pa negdje oko tri sata poštaru otvori vrata.

Poštar joj uruči poziv, da smjesta se poreznoj upravi javi, ta zadnja vijest je bila kao udarac po glavi. Krasotica na pod pade, jer više nema nade. Položiše je na tlo, jer znaka života bilo nije, mrtva leži junakinja naša i više se ne smije.

A tada, iznenada prolazio tuda sin velikog poduzetnika, bogati Ivica. Od silne ljepote, uzdah mu se ote. Odlučio je vozilom svojim skupim stati i filmski poljubac Štefici našoj dati. To vam je stvarno ljubav prava, voljeti nekog i dok spava.

I na kraju, jer tako pričaju ljudi, Štefa se naša iz nesvijesti probudi. Preko svoga poznanstva njen bračni drug, smanjio je na nulu njen ukupni dug. S porezom Štefica naša nije više imala muke, jer je Ivek njen sredio sve bez puno buke. Cijela je šuma vesela bila, jer Štefica dug nikad nije platila. I tako su živjeli sretno do kraja života. A patuljci? Tu baš završava knjiga, jer sve u državi našoj za njih boli briga. Oni i dalje marljivo rade, neke kućice od čokolade, valjda za neku drugu priču...

Kupujte hrvatsko od naših malih poduzetnika i obrtnika i spasite patuljke!

 

Autor: Mirjana Mikulić