Plavuše su pametnije od tamnokosog puka

Kad malo bolje razmislite, svaka bogata obitelj ima bar jednu plavušu: il' majku, il' ženu, il' sestru, il' kćer, il' tatinu ljubavnicu...

Danas imam veliki problem. Nemam inspiracije. Što savjetovati narodu kojem nema pomoći? Da rade, rade i rade, dok dovoljno ne zarade, da mogu uplatiti svoj listić u igrama na sreću, kako bi takvom zaradom pokrpali financijske provalije, u koje su više manje svi zapali, živeći u maćehinskom sistemu ljubljene domovine, koja istinski voli i skrbi o samo "200 bogatih obitelji".

Da nije tako, ne bi dječji doplatak u Hrvatskoj bio 300 kuna, socijalna pomoć 800 kuna, povišica penzionerima 100 kuna. Kako protumačiti ljubav države kojoj nije neugodno da je jednoj grupici omogućila zaradu sa 10 i više nula (na privatizaciji i malverzaciji), a ostalima zaradu sa samo 2 ili 3 nule? Ne čudi zato da 4.000.000 hrvatića luduje za kvizom, lutrijom, lotom i sportskom prognozom, jer "200 siromašnih obitelji" koje budu imale sreće u 2005. godini i dobiju nešto na igrama na sreću, imaju šansu da prežive i bez duga uđu u 2006. godinu. Da nije žalosna istina, bilo bi dobra šala.

Zato naš šaljiv narod, šaljiv čovjek vodi. Bolje nismo ni zaslužili. Sve u svemu da krepaš od smijeha, u zemlji šatro blagostanja i neaktiviranih, razgrabljenih, a pokradenih "resursa". Al' narod zadovoljan, pa nećemo kvarit. Razvaljuje se masa od dragosti i humora. Smijeha k'o u priči, a pošalica još više. Što savjetovat u ovom trenutku tamnokosom puku nazvanom "stoka sitnog zuba", osim izvadite silikonske umetke iz glave i ne dajte da vam se smiju, rugaju i podsmjehuju. Ne dajte da vas vrijeđaju, jer vas šatro vole. Ne pravdajte nikoga tko vam se ruga. Ne smatrajte to ljubavlju, jer to ljubav nikada nije ni bila. Bar ne obostrana. Ne divite se nikom tko vas ne poštuje. I naučite se smijati s razlogom.

Ofarbajte se u plavo, da se iz prve možete smjestiti u prvi vic o plavušama, jer bolje je biti zgodna plavuša u dobrom vicu, nego stoka sitnog zuba u lošoj stvarnosti.

A loša stvarnost, prisutna je svuda oko nas. Priča je počela ovako:

U davna vremena živjeli na Balkanu Hrvatka i Jugoslav. Hrvatka je bila krasna tamnokosa žena, brdovito-nizinskih zavidnih oblina 90-60-90, a Jugoslav je bio duhovit muškarac, koji je ženici otimao lovicu i trošio nemilice na komade, oružje, cigarete i alkohol. Taj čudan brak je trajao godinama. Jednoga dana Hrvatka se emancipirala, te odluči ostaviti rasipnog muža, jer, kako reče, u takvom braku nije više sretna. Posesivni mužić to nažalost, nije mogao dopustiti, pa ljut i povrijeđen prebije ženu Hrvatku. Polomi joj kosti, razbije zube, ote svu ušteđevinu i nakon toga digne kuću u zrak. Pisalo je o tome u cijelom svijetu, a civilizirani narodi, ti isti koji su mirno promatrali polomljenu ženu koja se teško oporavlja, počeli su analizirati nije li Hrvatka i sama dosta kriva da je dobila od bračnog druga po piksi, jer u svađi i tuči, po njihovu mišljenju uvijek su krive dvije strane. To nažalost nije točno. U boksu, u ringu se tuku dvojica. Došli su se boriti. U braku jedan iznenada napada i tuče, a drugi je iznenada napadnut i pretučen. A nisu se zato oženili.

Bilo kako bilo, nakon bolne i teške rastave, pretučena, pa kroz to nenormalna žena, nije više donosila najpametnije odluke, te odluči zbrinuti 200 članova uže obitelji i podijeli im cijelu zemlju. I tako ne bijaše dovoljno za sve. Ako dobro nagradim 200 svojih, biti ću istinski voljena ostatak života - krivo pomisli nesretnica.

Ubrzo potom postade joj dosadno jer nema muža i nitko je ne maltretira. Ostala je bez imovine, jer sve je podijelila i rasprodala, a novac je potrošila i još se zadužila, pa odluči potražiti novu ljubav svog života. Krivo pomisli da je za nju najbolje da se uda, jer je usamljena i razočarana. Posla oglas za udaju u Europu. U oglasu je pisalo: "Lijepa, al' siromašna, okradena i pretučena, jedna pravno i psihički nesređena osoba, traži srodnu dušu".

Dugo ne bijaše odgovora, jer su europske svekrve duboko premišljale, žele li uopće takvu nesređenu snahu. A Hrvatka, nesretnica, nije mogla shvatiti da ako ne nalazi sreću u svojoj samoći, neće je naći ni u novom braku. Odlazak u Europu za Hrvatku nažalost neće značiti skok u balske cipelice, nego nastavak plesa bosih nogu, jer bila je, a ostaće i tamo, obična siromašna seljanka. Očajna, odluči postati plavuša i napokon srediti život.

Odmah po primjeni hydrogena i promjeni boje kose, stiže prava bračna ponuda. Hrvatka osjeti veliku sreću, jer udaje se u veliku europsku obitelj. Ak ne bu išlo i ak budu je i tam maltretirali, bu se opet rastala. Važno da se sada osjeća važnim kotačićem globalizacije, koja vam je ustvari perfidno osvajanje teritorija bez ratovanja. Ratovanjem morate nekoga pokoriti pa ga potom priključiti, upregnuti i iskoristiti, a ovako ga jednostavno natjerate da se sam žarko želi priključiti, upregnuti i iskoristiti. Dobrovoljno! Stvarno je teško razumjeti našu Hrvatku, čas bi izlazila iz jedne bračne zajednice, a odmah potom ulazila u drugu bračnu zajednicu. "Razvedena" smo zemlja, al ipak ne kužim jesmo l' za vezu il protiv? S obavezama, ili bez? Za brak, il' ne? Ili je samo važno da smo s nekim?

Tko bi znao što je najbolje. Neki to ne uspiju shvatiti ni nakon nekoliko brakova. Biti sam ili nečiji? Jer bolje biti sam sam, nego s nekim sam. Sve vam je to relativno, a tanka je razlika između globalizacije i okupacije.

Možemo to i dokazati kroz jedan vic?

Hitler s neba promatra Europu te upita Boga: "Koja je ovo zemlja?"

"To je Hrvatska" - odgovori Bog.

"A tko su ovi ljudi koji se kupaju i odmaraju na moru?"

"To su njemčići" - odgovori Bog.

"A koja je ovo zemlja?" -upita Hitler.

"To je Njemačka?" - odgovori Bog.

"A koji to ljudi rade na bauštelama?"

"To su hrvatići" - odgovori Bog.

"Eto - zamišljeno će Hitler - to je bila i moja ideja, da hrvatići rade, a njemčići odmaraju, a za mene rekoše da sam lud."

A mi se stalno bojimo da ne dođu neki strani ljudi, pa da nam sve uzmu. Nemaju nam više što uzeti, osim vanjskog duga, jer naši su nam sve rasprodali i zeli: i lovu, i dušu, i optimizam, i vjeru u bolje sutra, a vratili nam samo vjeru u Boga, jer bez puno molitve prosječan hrvatić nikak nemre preživeti, do sutra.

Do prekosutra imaju samo šanse oni koji imaju Diners, American, ili čekove bez pokrića. Zato i žurimo u Europu, jer poslije 2007. presušiti će i svi nagradni fondovi igara na sreću. A kako će se onda smijati prezadužen narod u prezaduženoj zemlji, šupljim pošalicama i šalama. Izumrijeti će vjerujte svaki smisao za humor. I zadnji hrvatić.

Stajale brineta, crnka i plavuša ispod mosta jer nisu znale kako prijeći nabujalu rijeku punu pirana.

Iskoči zlatna ribica i kaže: "Tu vas gledam već pol sata i odlučila sam svakoj ispuniti jednu želju."

Crnka kaže: "Htjela bih plivati najbrže na svijetu."

I počne crnka i dođe do pola i pojedu je pirane.

Brineta kaže: "Ja bih htjela gumeni čamac."

Dođe brineta skoro do kraja i pojedu pirane i čamac i nju.

Plavuša se zamisli i kaže: "Ja bih htjela mušku pamet."

Riba joj ispuni želju, a plavuša vikne: "Joj, gle most!!!"

Jedva čekam da hrvatići shvate i viknu: " Joj, gle, pokradeni smo!"

Zbog čega je narod "od milja" nazvan stokom sitnog zuba? Valjda zato što stoka ima papke, a nitko nije imao hrabrosti direktno reći svekolikom pučanstvu: "ljudi, vi ste papci ", jer radite za sitnu lovu.

Pučanstvo se na moje veliko čuđenje uopće nije osjetilo istinski uvrijeđeno. Ne osjeća se uvrijeđeno ni dan danas. Tko kaže da nismo humorističan narod koji ima smisla za humor. Višegodišnji. Zašto bi se ustvari prosječni hrvatići ljutili i osjećali uvrijeđeno? Što bi tu bilo uvreda, ako je izrečena od našeg čovjeka. Od onog koji nas voli. Desnu ruku na srce, prosječnog hrvatića nije zauzdao nitko, nema pravog jarma, nitko ga ne tuče, pa sve shvaćamo ko šalu. Komunizam i djetinjstvo, a naravno i školstvo koje je desetljećima dopuštalo da se narod vrijeđa, da se dječici govore da su glupi, da nemaju ni zrno pameti, velikim su dijelom zaslužni za takvu vrstu "domaćeg" humora, hahaha... da krepaš ... od smijeha.

Rijetko se dogodi da dijete prestane voljeti majku koja ga je uvrijedila? Dakle, po čistoj logici, udarac il uvreda, izraz su čiste ljubavi. Znate ono, tko se tuče, taj se voli. Sigurno i vi imate u susjedstvu gospođu koju muž "malo tuče". Tak malo da između dvojih batina brzo zaboravi one prethodne i kaže: "Nije moj muž uopće loš, čak štoviše, jako je dobar u duši. To što me je malo nalemal, moja je krivica. Ja sam prva počela, nisam mogla šutit, a imal je žutu minutu".

To se zove ljubav, i to se zove žena.

Među takvim ženama definitivno je manje plavuša. Jer plavuše nisu glupe. Znaju što hoće. Znaju se smijati. Svemu i svima. I vama i sebi. Mogu same i u Europu, i u Svijet, i u bogatu obitelj. Kad malo bolje razmislite, svaka bogata obitelj ima bar jednu plavušu: il' majku, il' sestru, il' ženu, il' kćer, il' tatinu ljubavnicu. Pitajte tamnokose jel bolje biti lijep ili glup. Ljepota je prolazna, reći će većina. Tko je onda pametniji: plavuša ili tamnokose iz tamnokosog puka? Zašto onda na njihov račun nema toliko pošalica i šala? Zato što one teže kuže viceve i ne mogu se smijati na svoj račun. Tamnokosi ne žele popunjavati praznine silikonom na istaknutim, vidljivim mjestima, a ako imaju silikone u glavi, to pokriju frizurom i prirodnom bojom. Tamnokose se ne farbaju, njih drugi farbaju. Što ne znači da nisu prefarbane svim drugim bojama, ali sa hydrogenom ne žele. I amen! To je karakter koji izbija iz korijena kose.

Možda su vicevi o plavušama i nastali zato što su masu zbunile njihove obline. Možda je netko pogrešno zaključio, da ako je podosta materijala potrošeno na bujna prsa i oblu stražnjicu, ne ostaje puno materijala za mozak. Dragi moji šaljivi hrvatići, mozak vam nije od istog materijala od kojeg su prsa i obla stražnjica. Od silikona u prsima i stražnjici, puno je gore imati silikone u glavi. A takvih sa silikonima na krivom mjestu ima kod nas puno. S prirodnom bojom kose. Nitko u njihove glave silikon nije ugradio. Sam je nabujao na plodnoj praznoj podlozi. Ničim hranjen i iz čista mira. Pokazao se kao prava podloga za "izljeve ljubavi" nasmijanom tamnokosom puku.

Zato za početak promijenite boju kose, a sve ostalo promijenit' će se samo od sebe.

Dođe plavuša u banku u New Yorku i zatraži posudbu od 5000$ na dva tjedna. Kao garanciju ostavi ispred banke parkiran novi Rolls Royce. Predsjednik banke i službenici od srca su se nasmijali na račun plavuše, koja je za posudbu od 5000$, ostavila u zalog automobil vrijedan 250 000$. Dva tjedna kasnije plavuša se vrati, isplati dug i naknadu od $ 15,41. "Gospođice, iznimno smo sretni što smo poslovali s Vama, transakcija je protekla glatko, ali smo malo zbunjeni. Dok ste bili odsutni, provjerili smo i saznali da ste multimilionerka. Ono što nas zbunjuje je, zašto ste se mučili sa posuđivanjem 5,000$?" Plavuša mu mirno odgovori: "A gdje bih drugo u New Yorku mogla parkirati svoj auto na dva tjedna za samo $15.41?"

Plava, lijepa, bogata, dosjetljiva i ne živi u Hrvatskoj. Znate li vi neku bolju kombinaciju? Ja ne.

 

Autor: Mirjana Mikulić