Začarane zgrade na livadama

Hrvatići naši, budite bez brige, slijedi brzi upis u zemljišne knjige

Što se bijeli u gori zelenoj il' je snijeg il' su labudovi, il' su slova na bijelom papiru. Nit' je snijeg, nit' su labudovi, već su slova na bijelom papiru, s novim uputama za ZK odjele. Nadamo se da će ovaj hvale vrijedan pokušaj rezultirati stvarnim pomacima. A u nadi je spas? Ili?

Sve nas, a naročito hrvatiće u Zagrebu i Splitu, zanima što će napokon pokrenuti, tu parnu lokomotivu sporog upisa i pretvoriti "parnjaču" u brzi vlak. Bojimo se da to ubrzanje ne bude prenaglo, jer što ćemo onda. Nismo mi navikli na prebrze promjene, a još manje na prebrze primjene. Što ako zbog silne brzine odjednom ispadnemo iz tog brzog vlaka na prvom zavoju, i pregaze nas silni Z-eovi i Zs-ovi od 84.-te do danas?

Kod nas vam je moguće odmah po rođenju upisati se u knjigu rođenih, odmah po vjenčanju u knjigu vjenčanih, odmah po smrti u knjigu umrlih, ali nije moguće odmah po kupovini upisati se k'o vlasnik nekretnine u zemljišne knjige. To naravno ne znači da nećete platili porez, jer ovjereni kupoprodajni ugovor, odmah iz ureda javnog bilježnika ide u poreznu upravu, al' ne i na upis u gruntovnicu. Zakaj? To ni'ko ne zna.

To vam je u praksi ovak'. Kad Barica i Štef Matovilec registriraju svoju izvanbračnu vezu, odmah knjiže svoju ljubav u knjigu vjenčanih. Kad donesu na svijet plod ljubavi svoje, odmah svoga Iveka knjiže u knjigu rođenih. Kad ne daj bože Štefov tata Imbra umre, odmah se u knjizi umrlih knjiži, nova adresa - plava nebesa. Ako pak Štef i Barica kupe stan u Zagrebu, malo je moguće da budu uknjiženi kao vlasnici nekretnine. Zakaj? Zato kaj su se odlučili za velegrad, za naš beli Zagreb grad, u kojem ništa nije kako bi trebalo biti.

Neki 20 godina nisu imali mogućnost upisati začarane zgrade u zemljišne knjige, pa bi se moglo dogoditi da slijedeći stroge naputke, referenti zemljišnoknjižnog odjela za samo dva mjeseca upišu zgradu, pa sve prijašnje vlasnike, pa Štefa i u brzini velikoj sve na Štefekov i Barin "plod", il' unuka njihovog.

Taj brzi upis je tako dugo čekan doživljaj, da bi Štefa Matovilca trebalo pustiti da uživa u svom vlasničkom listu bar toliko godina, koliko ga je čekao. Ni manje ni više. Zašto mu nije omogućeno da se slijedećih 20 godina raduje vlasništvu svome? Pa nek' onda Ivek piše 106-tu požurnicu, trči kod suca i stoji u redu. Mogao bi i Ivek "po starom" računati, da će nakon "samo" 5 godina uz malo "podmazivanja" napokon dobiti papir na kojem piše da je vlasnik nekretnine on Ivek Matovilec. Tak bi bilo po pravici. Al' kad je kod nas pravice bilo? Nigdar, pa ni onda!

Po starom, ali samo u "specijalnim prilikam" gruntovna je nekad znala ubrzati postupak, zbog kredita i prijenosa vlasništva nekretnine na banku.

Ali kaj to vrijedi, kad na papiru piše,

da vlasnik nekretnine Štefek nije više.

Ta vlasnička sreća je Štefu pretanka,

jučer kratko vlasnik, a sutra vlasnik banka.

Nekoliko rata Štefek sam plati,

nekoliko rata jamci će mu dati.

Onda krene dražba prva, druga, treća,

zatezna je kamata od glavnice veća.

Nakon samo nekoliko dana,

Štefek u stvarnosti, ostaje bez stana.

Sad mu više ne treba trosoban stan,

dost' mu je i mali, jednosoban.

Bara ga ostavila još kod treće rate,

navodno se zajedno - psihički pate.

Ispisala se ona iz vjenčanih knjiga,

kak' bu Štefek dalje, to ju nije briga.

A od kad je kredit plaćao i jamac,

ostao je Štefek sa kreditom, samac.

Poslije toga ispisa ni Iveka mu nije dala, jer nije daval' alimentaciju. Takav vam je život, a i takve su vam žene. Ak' vam tak ne paše, dragi moji, vi onda ženite muškarce.

To je i tak postala nova moda, jer prije ćete upisati svoju mušku bračnu zajednicu u knjigu vjenčanih, nego svoju začaranu zgradu u zemljišne knjige. Al' nije ni čudo. Kad ste čuli da nezadovoljnici koji nisu upisani u zemljišne knjige, trče s transparentima po gradu i traže svoja prava? Kad? Nikad. Oni samo traže vezu. Al ne bračnu, nego u gruntovnici. No skrenuli smo s teme neupisanih nekretnina, na neupisane mladence.

Kad se Štefek malo oporavio,

potragu za stanom opet je nastavio.

Već desetljećima u Zagrebu postoje začarana "nepostojeća" naselja. Jedno takvo nepostojeće naselje je zagrebački Jarun koji je u zemljišnim knjigama jedna velika livada sa puno nepostojećih zgrada, u kojoj žive postojeći ljudi sa matičnim brojem, koji su uredno platili porez na nekretnine, koje nisu uvedene u zemljižnim knjigama. Ako te nekretnine ne postoje za zemljišne knjige, kako to da uvijek postoje za poreznu upravu. Kako to da samo porezna uprava prizna da na livadi postoji zgrada, a gruntovna ne.

Nije točno reći imaš oko sokolovo, nego imaš oko poreznika.

Možda bi porezna uprava trebala obavljati upise u gruntovnicu, jer očito jedina dobro vidi što je čije.

Možda bi trebalo uvesti zakon kojim nije potrebno platiti porez na nekretninu, sve dok ona nije uknjižena na vlasnika, poreznog obveznika. U tom bi slučaju država sigurno pronašla način da upis nekretnina na vaše ime bude što prije.

Svaki hrvatić može kupiti stan u začaranoj zgradi na livadi, u zgradi koja nema građevinsku dozvolu, u objektu za rušenje, ali uvijek, baš uvijek porez mora platiti. Zašto?

Daj Bog Štefu dugi život, da ima snage čekati novih 20 godina, jer možda ipak još jednom, nakratko, postane vlasnik nove nekretnine. Al kakve je Štef sreće, ovaj ubrzani upis bu ga odmah raskučil' i sve bu išlo direkt na sineka Iveka, potomka njegovog i njegove Barice. Ak' se Barica tad zainati, Ivek bu tateka "storpediral" van iz stana.

Postal bu Ivek vlasnik, još u mlade dane,

jer uvijek nekom smrkne, a nekom osvane.

Vratimo se mi našim začaranim naseljima. Sva začarana naselja imaju ulice, te ulice imaju nazive i kućne brojeve i stanove i stubišta. U tim stubištima su poštanski sandučići, u koje poštari uredno odlažu račune za telefon, plin, vodu, čistoću, odreske od mirovine i račune za struju, od "Elektre". Kak' je to moguće? Tak, jer smo u Hrvatskoj, a kod nas vam je sve moguće. Sve osim drvene peći, a i ona je moguća ak' se u njoj ne pali vatra.

Budući da smo uz tekst htjeli slikati električara Štefa, kao "Elektrinog djelatnika", koji u poštanske sandučiće ubacuje "Elektrine" račune, u zadnji čas smo odlučili umjesto "Elektre" staviti na naslovnicu Carmen Electra, jer isto se čita, a nama nekak' bolje paše njena faca uz jubilarni broj.

 

Autor: Mirjana Mikulić