Vrijedi li naš novac manje od novca banke?

Neki pojmovi jednostavno iz prve odaju da su organizirani kao npr.: organizacija rada, organizirani štrajk, organizirani kriminal... i sl. Čak su i organizirane hajke na ljude kod nas sasvim normalne. One preko noći od ratnih heroja stvore antiheroje, od poslovnog čovjeka lopova, od liječnika narkodilera, od policajca kriminalca, od svećenika razvratnika, od dobročinitelja zlotvora i sl...

Nažalost, uz puno drugih imenica zaista je teško je u Hrvatskoj pripojiti pridjev organizirano. Bilo bi lijepo čuti da možemo reći: "Mi imamo organizirano sudstvo, organiziranu državu, organizirano školstvo i sl.!!?" Al' ne možemo. Zvučalo bi previše futuristički za uho malog hrvatića. Naučili oni na sustavni i neorganizirani "kreativni nered". Nekako je "cool" kad ni'ko niš nije siguran!

Npr. kad staviš lovu u banku, nisi i ne možeš biti siguran da ćeš ikada više taj "sigurno spremljen" novac moći dobiti u cijelosti natrag. A to nije dobro. I nije normalno.

Normalno bi bilo da se banka kod koje ste spremili novac pismeno obveže na povrat svih od vas zaprimljenih sredstava, a ne samo povrat u maksimalnom iznosu od 100.000 kuna. Koje vam garantira država. Da je dobro organizirana i da je dobro osigurala svoje klijente u punom iznosu, bila bi to banka i pol, iza koje stoji država i pol. Zbog takvog nereda nerijetko hrvatići stavljaju novce na više računa, jer ak' baš ta banka propadne, ne želi dijeliti s njom istu sudbinu... Zašto? Ak' nisu dijelili dobro i zaradu banke u najboljim vremenima, ne moraju dijeliti ni zlo iliti sudbinu propadanja. Nitko se od štediša ne bi bunio da može podijeliti sudbinu s vlasnikom banke, ili s jednim od direktora, jer oni su dosta zbuksali. Na vrijeme. Za sebe. I za potomke.

Nije moguće da vjenčani list kvalitetnije obavezuje muža i ženu: u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, siromaštvu i bogatstvu, nego bilo koji papir koji obavezuje jednostrano i uvijek samo čovjeka prema banci. U punom iznosu. Zato se ljudi boje. Sve su nam banke u stranom vlasništvu, pa ako loše krene, banka u danu povuče kapital u svoje inozemno gnijezdo, a zgrade nek nam ostanu. Prazne. Do prodaje.

Zato nitko ozbiljnu lovu ne drži u banci u Hrvatskoj? Zbog loše organizacije i još lošijih garancija. Velika lova se drži na sigurnom. U zemljama u kojima je organizirana zaštita štediša. U zemljama koje im jamče sigurnost njihovih uloga. To nije za osuditi, nego za zabrinuti se. Za koga? Za naše štediše. Male, hrvatske. Kojima nije omogućeno da za 300.000 € kredita od banke vrate banci samo 100.000 kn. Da to garantiraju. K'o država. Ali osobno. Iz džepa.

Zašto si svi uzajamno jednostavno ne garantiramo samo za iznose do 100.000 kuna. Kako je moguće da se jedno pravilo primjenjuje ako ste banci ili državi dužnik, a sasvim je drugačije ako ste vjerovnik? Kako to da država vama može pribrojiti kamatu na glavnicu, pa na tako uvećanu glavnicu pripisati novu kamatu, a u obrnutom slučaju, ako je ona ne daj Bog dužna vama, možete računati samo na glavnicu i to kad u riznici bude novaca? Neš ti riznice, kad je uvijek prazna. Nek se onda zove praznica!

A tek cirkus oko zatezne kamate? Jeste li primjetili da je zakonska zatezna kamata uvijek najmanja kad je država najviše dužna. Odnosno kad se praznica i dalje prazni. Znači, čim država očisti svoje dugove, otići će zakonska zatezna kamata nebu pod oblake, pa plaćajte hrvatići. Nek se puni riznica, ne bu više praznica! Malo je glupo da malog čovjeka na kraju veseli da je njegova (jedina, vlastita, najdraža i najljepža, iako "razvedena") država dužna. Ne zbog zluradosti, nego zbog vlastitih zaduženja da može lakše disati, plaćati, otplaćivati i uplaćivati "okamaćena" dugovanja: za porez, za razrez, za prirez, za mirovinsko, za zapošljavanje, za ozljede na radu, za kredit za auto, za kredit za stan, za kredit kojim školuje dijete, za prvi stup, za drugi stup i za cijeli stupored obveza za koje nam nitko, baš nitko, ne želi garantirati da će takvi stupovi izdržati do naše penzije. Možda je pogrešno jer u "deklaraciji" jednostavno nigdje nije navedeno od kakvog je materijala stup. Je l' drveni, kameni, od cigle, limeni, željezni, prenosiv ili neprenosiv, stabilan ili nestabilan, nosivi ili ukrasni, jonski, antički, barokni... Možda nije dobro što ne znamo može li se i taj stup okrasti, kao što je već bilo okradeno mirovinsko osiguranje, doduše u vrijeme dok se nije zvalo stup. Možda bi i banke trebalo preimenovati, jer su ljudi izgubili vjeru u njihova imena po gradovima: Dubrovačka, Bjelovarska, Varaždinska, po krajevima kao npr. Slavonska, Dalmatinska... Sve su nestale. A to po logici stvari izaziva strah hrvatića. Možda bi se trebale zvati: Zagrebački kameni stup, Privredni mramorni stup, Erste platinasti stup, Raiffeisen dijamantni stup,... i slični stupovi... To zvuči stabilno. Jer stup je stup. Naprimjer da je umjesto zdravstveno osiguranje upotrijebiti naziv zdravstveni stup. Pa ni porezni stup ne zvuči loše.

Nitko ne bi izbjegavao porez, jer ulog u stup nekako aludira na stabilnost poreznog stupa. I stabilnost sredstava. Ozbiljno mislim da nije u redu običnom čovjeku suprostaviti sustav koji nije stabilan, pa djeluje maćehinski. K'o, glumi mamu. Al' slabo.

Stoga bi sve trebalo napraviti iz početka: i zakone, i poreze, i zatezne kamate, i školstvo, i sudstvo... Sve treba uskladiti po istim pravima za Davida (malog hrvatića) i Golijata (kao masivnog aparata). Nije u redu da mali čovjek ne osjeća sigurnost u svojoj domovini.

Domovina bi trebala biti "veliki roditelj", a poznato je da se djeca osjećaju sigurno u naručju svog pravog, biološkog, "malog roditelja". I svi znamo zašto! Pravi, dobar, "mali roditelj" obožava svoje dijete, divi mu se, žrtvuje se za njega, ugađa mu, odgaja ga, mazi, njeguje, hrani, oblači, čuva, priprema za život... A dijete mu vjeruje. Beskrajno. Osjeća se sigurno u njegovom naručju. Osjeća se važno, voljeno i obožavano... Tu svaka sličnost između "malog" i "velikog" roditelja prestaje, jer isto to dijete ne osjeća se sigurno u naručju nekoga tko se nije podredio njemu, nego je dijete podredio sebi, svojim navikama i svojem komoditetu.

Ako se kod svoga "velikog" roditelja, u svojoj domovini osjećaš ugroženo, gdje bi se onda trebao osjećati sigurno? Tu je najveći problem. U kući pravog "malog" roditelja točno se zna što se smije, a što ne smije, što je dobro, a što nije. A ovdje nikad ne znaš. Što je jučer bilo dobro, danas više nije. Što je bilo sigurno, nesigurno je. Nema kontinuiteta. Nema pravila. Samo kreativni nered. Opet smo na početku. Ništa nije organizirano, osim grupa sa početka priče... A ako običan čovjek nema osjećaj sigurnosti za svoj ulog u banci, onda ni lova u čarapi nije loš izbor, jer možda će lopov doći, a možda i neće... A možda i dođe, ali nema što uzeti, jer uzeli su ovi prije njega, sa redovnom i zateznom kamatom... nekoliko puta...

Što je najtragičnije, banke vas uvijek provjeravaju. Prije nego što vam daju lovu. I vaše jamce. I vašeg poslodavca. I vašu plaću. I hipoteku. Solemniziraju. Fiduciraju. Ovjeravaju. A vama za uzvrat, ne daju ni jedan jedini, pa ni najmanji obvezujući ("hipotekiran", "solemniziran", ni "fiduciran") papir kojim se obvezuju svojom vlastitom imovinom, na koju bi vas trebali privremeno knjižiti, da će u cijelosti vratiti (do zadnje kune, eura, franka ili dolara) sa zateznom i redovnom kamatom vašu vlastitu lovu, koju ste im s povjerenjem ostavili. Svu. U njihovoj banci.

Smijat' će se ako ih zatražite da vam daju svoju bilancu, izlistaju svoja zaduženja i potraživanja, nabroje nekretnine koje imaju u vlasništvu, ispišu popis vlasnika, prikažu kompletno poslovanje... a posebno ako zatražite da se kao garanciju za svoj ulog uknjižite na njihovu nekretninu...One ni u kom slučaju ne žele krivo plasirati novac! Žele biti sigurne! A vi? Vrijedi li vaša lova po tome manje od njihove???

Autor: Mirjana Mikulić